BIBLIJSKA PORUKA DANA

Vrijeme kroz godinu

15. tjedan kroz godinu

Ponedjeljak, 12. srpnja 2010.

Mt 10,34-11,1

Mt 10

34"Ne mislite da sam došao mir donijeti na zemlju. Ne, nisam došao donijeti mir, nego mač. 35i neprijatelji će čovjeku biti ukućani njegovi. 36"Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. 37Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. 38Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga." 39"Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao. 40Tko prima proroka jer je prorok, primit će plaću proročku; tko prima pravednika jer je pravednik, primit će plaću pravedničku. 41Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća."

Mt 11

1Pošto Isus završi upućivati dvanaestoricu učenika, ode odande naučavati i propovijedati po njihovim gradovima.

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

NOSITI KRIŽ - TKO VAS PRIMA, MENE PRIMA

Mt 10, 34 - 11,1

Koji su zahtjevi apostolskoga života? Rekli bismo, gotovo nemogući. Isus postavlja pravila i norme, postavlja uvjete pod kojima čovjek postaje njegov učenik. Pitamo se, je li moguće prihvatiti nam ovo, nama ljudima od krvi i mesa, opterećenima svojom ljudskom ograničenošću i svakodnevnim mukama.

Današnje nam čitanje nudi kršćanske, Kristove paradokse i antinomije. Dobivati gubljenjem, gubiti stjecanjem i gomilanjem. Beskompromisnost Isusova stava koji ne dopušta životne 'kako', 'ali', 'ako', 'zašto' i sl. Nakon ovakvih Isusovih riječi nije ni čudo što je Isus smatran osobenjakom, čudakom te ostao cijeloga života sam i neshvaćen. K tome i neprihvaćen, i od svojih najbližih ostavljen, i na kraju od svih sramotno odbačen i raspet.

Međutim, uzmemo li stvarno ljudsko iskustvo, ono daje Isusu za pravo. Za pravo mu daju i suvremena psihijatrija i psihologija. Ono što Isus zbori dolazi iz Božjega srca, a već je duboko pohranjeno u čovjekovoj podsvijesti. Isus svjesno i izazovno dira u te naše nutarnje mirne strune, želi da zatitraju.

Isusov život, poslanje i sudbina samo su vanjski pokazatelji koliko smo mi Bogu prirasli srcu te koliko je samom Bogu stalo do nas, koliko mu svatko od nas u biti vrijedi. Tko može do kraja zaviriti u dramu Isusova bića, njegova žala za čovjekom i stvorenjem? Riječi koje danas upućuje samo su izazov da se zapitamo: Koliko nam je vrijedan Isus Krist? Na kome je mjestu on u našoj životnoj vrijednosnoj ljestvici? Lijepo se izrazio veliki Ciprijan u Raspravi o Gospodnjoj molitvi: "Volja je Božja za nas ono što je Krist činio i učio... Ništa ne pretpostaviti Kristu, jer ni on nije ništa pretpostavio nama, nepodvojeno prianjati uz njegovu ljubav, odvažno i pouzdano prigrliti njegov križ kad se treba boriti za njegovo ime".

U Isusa nije riječ o sebičnosti, nije riječ ni o nesebičnosti, odricanju, predanju, nego je riječ da svi moramo izići iz svojih životnih strahova, pokušaja osigurati egzistenciju ovdje kojekakvim zemaljskim, prolaznim stvarima. Njemu je stalo do sretna, intenzivna, bogata, istinskoga i nutarnjega života, života krajnje nenavezanosti na bilo što ili koga, osim na svoj Izvir i Uvir, na Boga. On je za čovjekovu posvemašnju slobodu, i zbog te slobode i čovjekove sreće on je protiv bilo kakva oblika otuđenja.  Želi da se zapitamo: Za što se zapravo isplati živjeti?  Vrtjeti se stalno u krugu oko sebe, ili iz sebe izići i razdavati se, nesebično, u ljubavi?

Isusov život, njegova osoba i njegova poruka, utjelovljuju i zgušnjavaju u sebi život bez straha, život u posvemašnjem povjerenju i predanju Ocu. Nisu tu više važni ni prihodi, ni ugled, ni bogatstvo, ni moć. O tome već govori i psalam 49.: "Čovjek koji nerazumno živi, sličan je stoci koja ugiba."  Pa makar se njihovim imenima zvale i zemlje, makar stjecali silna bogatstva, sve to moraju ostaviti nekome iza sebe.

Što traži Isus od svojih? Nepodijeljenost srca, odlučnost nasljedovanja, slobodu odluke. Kako je samo bijedan život koji se zatvara u sebe, život egocentrika koji misli samo na samoodržanje, koji je podredio sve samo sebi i svojim interesima? Boji se svake opasnosti, svim sredstvima kuša se zaštititi od bilo kakvih udara, iznenađenja, odluka koje traže bilo kakve žrtve! Strah od takvih životnih odluka može biti toliki da čovjek zaboravi čemu uopće živi i isplati li se živjeti takvim životom. Egocentrizam, usredištenost na sebe koja je rezultat straha, neprestane ugroženosti i osobne nemoći. Zato se takvi nikome ne povjeravaju, ni Bogu ni čovjeku.

Isus upravo pretpostavlja savršenu slobodu odluke koja je voljna prihvatiti i križ. To je moguće samo onome tko se posve Bogu prepusti. Sloboda od sebe i za druge. Nešto su slično pokušali prvi učenici koji su ostavili lađice, obitelji, carinarnicu i slijedili Isusov zov i ponudu novog života. Svakodnevna nas pak mudrost uči da se život, istinski i pravi, može pronaći samo u sebedarju, odricanju od sebe i razdavanju drugima. Tko se grčevito drži sebe i svog života, promašuje mogućnosti istinskog, sretnog života. Život kakav je uplanio Stvoritelj moguće je pronaći samo u predavanju i ljubavi. Takav život ne prekida ni smrt jer pripada Bogu. Stoga Isus nastupa kao istinski učitelj života.

Danas je jedno od svjetskih čuda u Kini grobnica prvoga kineskoga cara iz 3. stoljeća prije Krista koji je uzaludno tažio od taoista korijen i lijek besmrtnosti. Posvuda je vidio samo neprijatelje, bio krajnje neurotičan, paranoičan. U strahu od smrti dao je napraviti sedam tisuća glinenih vojnika koji će ga čuvati čak i u grobu nakon smrti. Kako poučiti takve moćnike, poput ovoga, ili pak Džingis Kana, Aleksandra Velikoga, Napoleona, da se ne isplati ni cijeli svijet osvojiti, a pritom izgubiti svoj život, svoju dušu, svoj bitak?

I ne mora li se čovjek na kraju stidjeti što je na kraju tako prazan, nemoćan, nezaštićen, hrana crvima? Što daje našem životu istinski sadržaj? I kako povratiti sadržaj životu? Na memorijalnom spomeniku Mahatmi Gandhiju (mah-atma: čovjek velika daha i duha!) stoje uklesane njegove riječi: "Čovječe, uprisutni sebi u ovom trenutku lice najsiromašnijega i najnemoćnijega čovjeka koga si bilo kada u svome životu susreo, i zapitaj se: Je li mu i od kakve koristi korak ili potez koji u ovom trenutku namjeravaš učiniti?"